Metaove naočale snimaju WC – tko je kriv za ovaj propust?

Kad je Meta prije godinu dana predstavio svoje smart naočale u suradnji s Ray-Banom, obećao je „budućnost koja oslobađa ruke i povezuje ljude“. Umjesto toga, dobili smo budućnost u kojoj zaposlenici kompanije gledaju snimke ljudi na zahodu, a korisnici otkrivaju da je njihova „pametna“ oprema zapravo samo još jedan trojanac za privatnost. Problem nije u tome što naočale mogu snimati – to je jasno navedeno u specifikacijama. Problem je što Meta, opet, zaboravlja objasniti kako i tko kontrolira te snimke. Dok marketing govori o „spontanom dijeljenju trenutaka“, stvarnost izgleda ovako: radnici kompanije imaju pristup materijalu koji bi, u normalnom svijetu, završio u sudnici za kršenje privatnosti. A korisnici? Oni tek sad shvaćaju da su postali neplaćeni operateri nadzorne mreže. Čudno je da se o ovome uopće raspravlja kao o iznenađenju. Meta ima dugu povijest zaboravljanja privatnosti u potjeri za podacima – od Cambridge Analytice do instagramovskih algoritama za tinejdžere. No ovdje je riječ o fizičkom prostoru: tuš, zahod, spavaća soba. To nije više pitanje podataka, nego tjelesne autonomije. I tu čak i najvjerniji tech-optimisti počinju oklijevati.

Za industriju ovo znači još jedan udarac u već narušeno povjerenje u wearable uređaje. Appleove Vision Pro naočale barem imaju jasne indikatore snimanja i ograničenu distribuciju – Metaov pristup izgleda kao wild west u usporedbi. A problem nije samo u lošoj praksi, nego u ekosustavnim posljedicama: ako korisnici prestanu vjerovati da pametni uređaji poštuju njihove granice, cijeli segment tržišta može pasti u drugu valovitu krizu – kao što se dogodilo s glasovnim asistenty nakon otkrivanja da ljudi presluškuju snimke. Što raditi ako već imate ove naočale? Tehnički, možete isključiti snimanje – ali to onda čini uređaj beskorisnim (i skupe 300 eura platićete za... sunčane naočale s Bluetoothom). Meta je u službenom odgovoru istakao kako „poštuje privatnost“, ali bez konkretnih promjena u politikama. Drugim riječima, rješenje je – kao uvijek – na korisniku: ili prihvati rizik, ili odustani od „pametne“ funkcionalnosti. Zanimljivo je da se ovaj slučaj dogodio upravo kad EU usvaja AI Acta, koji bi trebao regulirati upravo takve scenarije. No Meta, kao i uvijek, igra na rubu: tehnički, naočale mogu snimati legalno (ako korisnik prista), ali pitanje je ko kontrolira snimke nakon toga. A to je upravo onaj dio priče koji kompanije volje zataškavati – dok god im nitko ne zabrani.

Metaov pristup pametnim naočalama je još jedan primjer kompanijine nebrige za korisnicima. Oni su više zainteresirani za prikupljanje podataka i stvaranje profita nego za zaštitu korisničke privatnosti. To je razlog zašto korisnici moraju biti oprezni i zahtijevati bolje od kompanija koje proizvode pametne uređaje.