OpenAI predlaže porez na AI profit i fondove za sve — ali tko stvarno plaća?

OpenAI je objavio politike koje bi trebale preoblikovati ekonomiju u dobi umjetne inteligencije — ali čije interese zapravo štite? Na papiru, prijedlozi zvuče kao progresivna fantazija: porez na AI dobitke koji bi rasteretio radnike, javni fond bogatstva koji bi svim Amerikanima dao udio u AI kompanijama, pa čak i nagoviješten četverodnevni radni tjedan kao dugoročno rješenje za automatizaciju.

Problem? Niti jedna od ovih ideja nije nova, a njihova provedba ovisi o istim političarima kojima OpenAI-ovi donatori — poput Grega Brockmana, koji je donio milijune Trumpovu izboru — već oblikuju politiku light-touch regulacije.

Ironično, dok se OpenAI predstavlja kao arhitekt ‘inkluzivne AI ekonomije’, njihovi prijedlozi savršeno se uklapaju u trend pomaka poreznog tereta sa rada na kapital — što je, uzgred, isti model koji je Trumpova administracija već provela 2017. sniženjem korporativnih poreza sa 35% na 21%. Razlika?

Sada se ta ideja prodaje kao ‘AI-driven prosperitet’, iako je u pitanju klasična redistribucija prema vrhu obojena u progresivne boje. Čak i navodni ‘robot porez’ — koji mediji već prozivaju kontroverznim konceptom — u stvarnosti je samo porez na AI dobitke prerušen u futuristički jezik.

Najzanimljivije je što OpenAI, čija je tržišna vrijednost 852 milijarde dolara, predlaže modele koji bi — ako se provedu — sami sebi donijeli dodatne porezne olakšice. Jer tko misli da će kompanije poput njih same financirati fondove za ‘širu distribuciju bogatstva’ bez garancije povratka na investiciju?

Pravi signal ovdje nije u dokumentu, već u tome tko ga piše i kome služi.

Developer community je na ove prijedloge reagirao s karakterističnim ciničnim smiješkom. Na Hacker News i GitHub discussijama se ponavlja isti refren: ‘Još jedna AI utopija koja će završiti kao lobistički papir za smanjenje poreza na kapital’.

Tehnički igrači, posebno oni iz open-source scene, primjećuju da OpenAI-ovi prijedlozi ignoriraju stvarno usko grlo — nejednak pristup računalnim resursima i podatcima, a ne hipoteške porezne reforme. ‘Ako stvarno žele demokratizirati AI, nek otvore modele i infrastrukturu, a ne pišu o fondovima koji će vjerojatno završiti u rukama istih VC-jeva’, komentira jedan od vodećih doprinosača Hugging Face ekosustava. Industrijski map je jasniji: velike AI kompanije (OpenAI, Anthropic, Google DeepMind) dobivaju legitimnost za oblikovanje politike, dok startupovi i istraživači ostaju ovisni o njihovim API-jevima i oblačnim uslugama.

Čak i ‘javni fond bogatstva’ — koji bi teoretski trebao dati građanima udio u AI ekonomiji — u praksi bi vjerojatno funkcionirao kao subvencija za korporacije koje bi nastavile kontrolirati infrastrukturu. To nije spekulacija: sličan model već postoji u Norveškoj s njihovim suverenim fondom, ali tamo država kontrolira resurse, a ovdje bi AI kompanije same definirale ‘javnu korist’.

Za svu buku o ‘ekonomiji budućnosti’, stvarna priča je u tome kako se AI industrija organizira da izbjegne regulaciju dok istovremeno prodaje narativ o ‘odgovornom razvoju’. OpenAI-ovi prijedlozi nisu revolucija — to je strategija preuzimanja inicijative prije nego što je regulatorima padne na pamet da kažu: ‘Čekajte, a zašto mi uopće trebamo dopustiti da jedna kompanija kontrolira 80% AI infrastrukture?’

U konačnici, ovo nije priča o AI kao silnoj snazi za dobro, već o tome kako se može iskoristiti za dalju akumulaciju bogatstva i moći. OpenAI-ovi prijedlozi samo su još jedan korak u tom smjeru. Ono što je potrebno jest stvarna promjena u načinu na koji se gleda na ekonomiju i tehnologiju, a ne samo nova omotavanja starih ideja. Sloboda i jednakost trebaju biti u središtu svake ekonomske i tehnološke debate, a ne samo kao retorika za prodaju novih tehnologija.