FPS žanr: od revolucije do samoparodije
Prvi-person shooteri su nekad bili sinonim za inovaciju. Od Dooma koji je definirao žanr, preko Half-Lifea koji je dokazao da pucačine mogu imati priču, pa sve do BioShocka koji je pokušao biti pametan. Danas? Danas imamo Call of Duty koji svake godine ispljune istu igru s novim brojem u nazivu, Battlefield koji se muči pronaći identitet, i Far Cry seriju koja je od otvorenog svijeta s divljim životinjama prešla na otvoreni svijet s još više divljih životinja. DualShockersov popis deset nadolazećih FPS-a obećava „jedinstvene priče“ i „poboljšanja tradicionalnih tropa“, što zvuči kao da su se autori sjetili da bi igre možda trebale imati i nešto više od pucanja u glave.
Problem je što je „inovacija“ u FPS žanru danas često samo pitanje perspektive. Ako dodate mehaniku penjanja po zidovima ili mogućnost da se pretvorite u medvjeda, to je već „revolucija“. A ako se priča vrti oko nekog generičkog vojnika koji spašava svijet od zlih vanzemaljaca ili ruskih terorista, pa, to je već klasik. Istraživanje Steamove baze podataka pokazuje da je broj novih FPS naslova u porastu, ali kvaliteta se rijetko mjeri brojem metaka ispaljenih u minutu. Čak i kada neki naslov pokuša nešto drugačije – recimo, Doom Eternal s brzim tempom i platformskim elementima – publika ga ili obožava ili ga proglasi „previše kompliciranim“. Jer, što je FPS ako ne jednostavna zabava za one koji ne žele razmišljati?
Ironično je da, usprkos svim tim obećanjima o inovacijama, najveći uspjesi u žanru posljednjih godina dolaze od remastera i remakova. Half-Life: Alyx je pokazao što može VR, ali tko ima novca za headset? Doom 2016 i Doom Eternal su dokazali da se klasični FPS može osvježiti, ali koliko će još dugo tražiti inspiraciju u 90-ima? DualShockersov članak ne spominje nijedan konkretan naslov, što je možda i najbolja metafora za stanje žanra: puno šuma, malo stabala, a još manje plodova.
Tko profitira, a tko gubi u igri „inovacija“
Kada se govori o FPS inovacijama, uvijek se postavlja isto pitanje: tko to zapravo želi? Izdavači svakako. Novi naslovi znače nove mikstransakcije, nove sezonske propusnice i nove načine da se igrači natjeraju da plaćaju za sadržaj koji je prije bio besplatan. Izvor iz industrije navodi da su live-service modeli sada standard, čak i za single-player igre. To znači da će i ovih deset „inovativnih“ FPS-a vjerojatno imati nekakav online komponentu, seasonal pass ili barem DLC koji će vam omogućiti da nosite šešir koji košta više od same igre.
S druge strane, igrači su ti koji na kraju gube. Ne zato što im se ne sviđa inovacija – nego zato što im se ne sviđa lažna inovacija. Kada neki studio objavi da radi na „jedinstvenom FPS iskustvu“, obično to znači da će igra imati nekakav gim.