AI agenti ne dolaze na posao – a ipak rade

AI agenti nisu više eksperiment – oni su sadašnji kolege koje 85 % tvrtki već integrira u dnevne operacije. Problem? Njihovi identity and access management (IAM) sustavi još uvijek pretpostavljaju da je korisnik čovjek koji se prijavljuje u 9 sati i odlazi u 17 sati. Autonomni agenti ne poznaju radno vrijeme, ne traže odobrenje za pristup podacima, i – što je kritično – ne mogu biti kažnjeni za kršenje pravila koja nisu napisana za njih.

Prema podacima iz istraživanja, produktivnost u tvrtkama s AI agentima porasla je prosječno 35 %, ali ta brojka skriva stvarni izazov. Što znači upravljati zaposlenikom koji nije zaposlenik? Kako provjeravati pristupe kada agent samostalno generira API ključeve, pokreće zadatke u cloud okruženju ili čak komunicira s vanjskim sustavima? Rani signali sugeriraju da IT odjeli još uvijek koriste alate namijenjene ljudima – i to je problem.

Dio tehničke zajednice već primjećuje da AI agenti zaobilaze tradicionalne kontrole jednostavno zato što nisu dizajnirani za njih. Na GitHubu se pojavljuju ad-hoc rješenja za monitoring, ali bez jasnih standarda. Drugim riječima, imamo produktivnostnu eksploziju – i sigurnosnu rupu koja raste proporcionalno njoj.

Realna priča nije u samim agentima, već u tome tko ih kontrolira. Trenutni IAM sustavi kao Okta ili Microsoft Entra pretpostavljaju da je korisnik entitet s lozinkom, MFA-om i radnim satima. AI agenti nemaju ništa od toga. Oni djeluju kao nevidljivi suradnici koji mogu pokrenuti proces, obraditi podatke ili čak donijeti odluku – a sve to bez ikakvog audit trail koji odgovara ljudskim standardima.

Industrija reagira polako, ali nejednako. Startupi kao Tonic.ai već nude alate za AI governance, dok velika imena još uvijek prilagođavaju postojeća rješenja. Pravi signal ovdje je u tome da nema konsenzusa o osnovnim stvarima: trebaju li agenti imati digitalne identitete? Tko je odgovoran kada agent pogreši? I – najvažnije – kako spriječiti da postanu shadow workforce koja radi izvan svake kontrole?

Za svu buku o agentičnoj budućnosti, stvarna priča je puno prozaičnija: tvrtke moraju hitno definirati tko i kako upravlja radnom snagom koja nema pauze, plaću ili strah od otkaza. A to možda zvuči kao tehnički detalj, ali je zapravo pitanje tko drži ključeve od poslovnih procesa koji više nisu ljudski.

Budućnost rada već je ovdje, ali naša sposobnost da je kontrolišemo zaostaje. Ako tvrtke ne pronađu način da reguliraju ovu novu vrstu zaposlenika, produktivnostni skokovi mogli bi se pretvoriti u katastrofalne sigurnosne incidente.