Domaći testovi za cervikalni screening: rješenje za 50% žena s invaliditetom?

Prema novoj studiji objavljenoj u Journal of Medical Screening, više od 50% fizički onesposobljenih žena radije bi koristilo domaće testove za procjenu rizika od raka vrata maternice nego tradicionalne posjete klinikama. Podatak otkriva duboku pukotinu u zdravstvenoj jednakosti: za žene s invaliditetom, fizička dostupnost ginekoloških ordinacija često predstavlja neprijeko potrebnu prepreku. Iako se radi o observacijskoj studiji s ograničenim uzorkom, nalazi ukazuju na potencijalno rješenje koje bi moglo povećati sudjelovanje u screeningu — ali samo ako se potvrde u širim istraživanjima i regulativnim postupcima.

Problem nije novi: podaci Eurostata već godina pokazuju da žene s invaliditetom rjeđe prolaze preventivne preglede, često zbog arhitektonskih barijera ili nedostatka prilagođenih usluga. Međutim, ovo je jedna od prvih studija koja kvantificira preferencije za alternativne metode. Važno je naglasiti: riječ je o preferencijama, a ne o dokazanoj učinkovitosti samo-testiranja u smanjenju smrtnosti od raka vrata maternice. Razlika je ključna — jer u medicini, razlika između ‚želi se‘ i ‚djeluje‘ određuje životne ishode.

Studija je analizirala odgovore 247 žena s fizičkim invaliditetom u Ujedinjenom Kraljevstvu, što predstavlja relativno mali uzorak za opće zaključke. Metodologija se oslanjala na anketne podatke, a ne na klinička mjerenja točnosti testa. To znači da, iako su preferencije jasne, nismo bliže odgovoru koliko je metoda pouzdana u usporedbi s tradicionalnim Pap testom. Bez randomiziranih kontroliranih studija (RCT), ostaje pitanje: hoće li domaći testovi stvarno smanjiti broj propuštenih slučajeva ili samo povećati broj lažno pozitivnih rezultata?

Za pacijentice danas, ovo istraživanje ne mijenja preporuke za screening. Hrvatsko društvo za ginekologiju i opstetriciju i dalje preporučuje redovite kliničke preglede, a domaći testovi za HPV ili citologiju još uvijek nemaju odobrenje Europske agencije za lijekove (EMA) ni Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode (HALMED). To znači da, iako je zainteresiranost velika, nema legalne mogućnosti za njihovu primjenu izvan istraživačkih okvira.

Što studija ne govori? Ne dokazuje da bi samo-testiranje smanjilo smrtnost ili poboljšalo ranu dijagnozu. Također ne analizira troškove, logistiku distribucije testova ni psihološke posljedice lažno negativnih rezultata — faktore koji su ključni za implementaciju u javnom zdravstvu. Prethodna istraživanja o samo-testiranju za HPV kod opće populacije pokazala su obećavajuće rezultate, ali su ista istovremeno upozoravala na rizik od smanjene točnosti kod neprofesionalnog uzimanja uzoraka.

Najveće pitanje ostaje: ako se domaći testovi uopće uvedu, hoće li biti dostupni svim ženama s invaliditetom — uključujući one s kognitivnim ili senzornim poteškoćama koje bi mogle onemogućiti samostalno izvođenje testa? Bez jasnih odgovora na ovo, čak i ‚obećavajuće‘ rješenje riskira proširiti zdravstvene nejednakosti umjesto da ih smanji.