Isti neuroni aktiviraju vid i maštu – što to znači za pacijente?

Neuroni u fusiformnom girusu – području mozga odgovornom za prepoznavanje lica i objekata – aktiviraju se identično kada vidimo stvarni predmet i kada ga samo zamislimo. To je otkrio tim Cedars-Sinai Health Sciences University u studiji objavljenoj u Science, koja je prva detaljno mapirala ovaj dualni proces kod ljudi.

Ključno: istraživači nisu radili s zdravim dobrovoljcima, već s 16 odraslih osoba s epilepsijom kojima su zbog dijagnostike već bile implantirane elektrode – što daje jedinstven pristup neuronskoj aktivnosti, ali i ograničava opseg zaključaka. Istraživanje je pokazalo da 80% neurona osjetljivih na vizualne podražaje ima specifičan „kod“ za prepoznavanje objekata – i da 40% tih neurona ponavlja isti obrazac kada ispitanik zamisli isti objekt.

Za dekodiranje su korištene duboke neuronske mreže i generativna umjetna inteligencija, što je, kako ističu autori, bilo „kritično u svim fazama istraživanja“. „Stvaramo mentalnu sliku objekta kojeg smo prije vidjeli tako što ponovno aktiviramo iste stanice koje smo koristili za njegovo gledanje“, objašnjava glavni istraživač. Međutim, važno je naglasiti: radi se o observacijskoj studiji na malom, specifičnom uzorku – osobama čiji je mozak već bio pod invazivnim praćenjem zbog medicinskih razloga.

To znači da rezultati ne mogu biti direktno prošireni na opću populaciju, niti na druga područja mozga osim fusiformnog girusa.

Zašto je ovo važno? Otkriće nudi biološku osnovu za vizualnu maštu – proces koji je do sada bio uglavnom teorijski opisivan.

Potencijalne primjene se naziru u terapijama za poremećaje kao što su PTSD ili OCD, gdje nekontrolirana mentalna slika igra ključnu ulogu. Međutim, kao što ističe [neuroznanstvenik Doris Y.

Tsao](https://www.caltech.edu/about/people/doris-tsao), čiji su radovi na majmunima poslužili kao temelji za ovu studiju, „razlika između prepoznavanja i stvaranja slike i dalje zahtijeva dodatna istraživanja“. Studija također otvara pitanja o granici između percepcije i sjećanja.

Ako isti neuroni aktiviraju i stvarno viđenje i mentalnu reprezentaciju, gdje je točka u kojoj prestaje objektivna realnost, a počinje subjektivna rekonstrukcija? Također, iako su AI alati bili ključni za analizu, njihova uloga u interpretaciji neuronskih signala još uvijek nosi rizik pristranosti u modeliranju.

Napokon, važno je razlikovati što ovo zaista dokazuje od onoga što samo sugerira. Studija ne tvrdi da je mašta „isto što i vid“, već da dijelimo neuronske putove – što je korak naprijed, ali ne i konačan odgovor.

Za pacijente s poremećajima povezanim s mentalnim slikama, kao što su halucinacije ili intruzivne misli, ovo otkriće može biti polazište za buduće terapije – ali tek nakon dodatnih kliničkih ispitivanja. Ovo otkriće može također pomoći u razumijevanju kompleksnih mehanizama koji se odvijaju u ljudskom mozgu. Potencijalne primjene ove studije su velike i mogu dovesti do novih terapija za različite poremećaje.